MIKRONUTRICIJA

U povijesti, najčešći razlog manjka nutrijenata bio je uvjetovan prehranom. Neimaština i jednolična prehrana bile su glavni uzroci koji su dovodili do bolesti izazvanim ozbiljnim nedostacima nutrijenata. Cink je otkriven zahvaljujući siromašnom iranskom mladiću koji se hranio gotovo isključivo žitaricama i čija obitelj nije imala dovoljno novca za raznovrsnije namirnice. Takav način prehrane uzrokuje ekstreman manjak cinka [4]. Francuski liječnici XIX. stoljeća zamijetili su povezanost loše prehrane i sljepoće u djece, što je kasnije dovelo do otkrića vitamina A [5]. Velika glad u Irskoj u XIX. stoljeću zbog bolesti krumpira ubrzala je otkriće vitamina C, jer je tada porastao broj oboljelih od skorbuta. Krumpir je do tada bio izvor vitamina C u prehrani siromašnih ljudi [6]. Iza otkrića znatnog broja esencijalnih nutrijenata skriva se puno ljudske patnje i znanstvenika koji su htjeli naći i spriječiti uzrok te patnje.

Glad i neimaština nisu uvijek bile uzrok bolesti koje nastaju zbog nedostatka u prehrani. Nekih mikronutrijenata ima malo u tlu pojedinih područja. Tlo u Alpama sadrži vrlo malo joda i manjak joda čak i u bogatijoj prehrani postao je školski primjer manjka izazvanog nedostatkom nutrijenata u tlu [7]. Manjak selena u tlu kineske provincije Heilongjiang stvara sklonost teškoj Keshanskoj bolesti i kod normalne prehrane [8]. Izloženost sunčevoj svjetlosti ovisi o zemljopisnoj širini, odnosno o tome koliko sjeverno živimo. Što smo sjevernije, zimi je veći rizik od manjka vitamina D [9]. Nedostatak magnezija u tlu može ostaviti posljedice ne samo po biljke, već i one koji se njima hrane – životinje i ljude. Taj problem već je dugo u središtu zanimanja raznih struka, od agronoma do liječnika [10, 11]. Sve ono što smo susretali prošlih stoljeća i danas nam ostaje kao problem koji rješavamo i na kolektivnoj razini javnog zdravstva. Primjerice, tlo Novog Zelanda siromašno je selenom. Stručnjaci su predložili da se žitarice uvoze iz područja u Australiji koja su bogatija selenom u tlu te da se obogati ishrana životinja u uzgoju. To je rezultiralo povećanjem razine selena u populaciji [12].

Ekstremni nedostaci nutrijenata koje poznajemo iz povijesti relativno su rijetki u razvijenim zemljama, no još su uvijek česti u siromašnima. Tu možemo biti zahvalni na relativnom obilju u kojem danas živimo. Problemi ipak postoje. Izbjegavanje pojedinih skupina namirnica može dovesti do rizika od manjka nutrijenata. Primjer je osoba stara 72 godine, koja zbog dugogodišnjeg iritabilnog kolona izbjegava zeleno lisnato povrće i grahorice poput graha i slanutka. Zbog neuroloških tegoba specijalistica ju je uputila na kontrolu folne kiseline u krvi, koja je bila ekstremno niska. Zeleno lisnato povrće i grahorice dobar su izvor folne kiseline i ovakav manjak i tegobe mogli su se na vrijeme spriječiti suplementacijom. Monotona prehrana bogata industrijski obrađenim namirnicama može izazvati manjak brojnih nutrijenata [13]. Intervencija u način ishrane životinja može poboljšati unos nutrijenata. Francuski koncept obogaćivanja ishrane životinja omega-3 kiselinama nazvan Bleu-Blanc-Cœur povećava razinu omega-3 kiselina u ljudi ne samo konzumacijom mesa, već i drugim proizvodima, poput mliječnih proizvoda i jaja [14].

Pojedine namirnice siromašne su specifičnim nutrijentima i u slučaju jednolične prehrane mogu izazvati njihov manjak. Kozje mlijeko siromašnije je folnom kiselinom od drugih mlijeka. Malo dijete koje konzumira samo kozje mlijeko može razviti teški oblik anemije kao posljedicu manjka folne kiseline [15]. Rimski povjesničar Apijan iz Aleksandrije prvi je opisao danas neobičan manjak nutrijenata. Rimski vojnici opsjedali su grad Intercatiju i za to vrijeme hranili su se isključivo zečevima. Svi su redom patili od proljeva, a neki su i umrli [16]. Kasnije će istu bolest opisati i drugi slavni autori, poput Charlesa Darwina. Meso nekih životinja siromašno je mašću i osobe koje jedu takvo meso mogu patiti od teškog manjka masnoće u hrani i viška proteina u odnosu na masnoće. Pojavljuju se osjećaj velike gladi, umor, proljev i, ako stanje potraje, ljudi mogu umrijeti zbog neravnoteže tih dvaju makronutrijenata. Ljudi umiru zbog viška amonijaka i ureje te povećanja inzulina. Englezi tu bolest zovu rabbit starvation, a Francuzi mal de caribou, prema vrstama životinja čije meso može izazivati ovu bolest. U normalnim okolnostima ovakav problem danas je teško susresti, osim u ekstremnim poremećajima prehrane poput ortoreksije [17].

U biljnoj hrani nalazimo antinutrijente koji čine druge nutrijente manje dostupnima. Godine 1860. dvojica australskih istraživača, Robert O’Hara Burke i William John Wills, poveli su veliku ekspediciju iz grada Melbournea u unutrašnjost Australije. Ostali su bez hrane pa su hvatali divlje životinje i, poučeni primjerom Aboridžina, konzumirali vodenu paprat Marsilea drummondii, zvanu nardoo ili ngardu. Paprati sadrže enzim tiaminazu koja razgrađuje tiamin, vitamin B1. Taj se enzim mora inaktivirati i Aboridžini su pretvarali tu biljku u pastu zagrijavanjem. Na žalost, Robert i William nisu slijedili tradicionalne upute i članovi ekspedicije umrli su od bolesti beriberi, manjka vitamina B1.

Neki antinutrijenti nisu toliko drastični. Žitarice, pseudožitarice i sjemenke sadrže puno fitične kiseline. Fitična kiselina može smanjiti apsorpciju nekih minerala, poput željeza i cinka. Oksalati mogu smanjiti apsorpciju magnezija i kalcija, celuloza apsorpciju magnezija, tanini željeza, a neki glukozinolati iz povrća obitelji krstašica (Brassicaceae) mogu potencijalno smanjiti apsorpciju joda. To je dovelo do ortoreksije i Facebook grupa posvećenih „borbi“ protiv tih antinutrijenata, kojima se pripisuje da uzrokuju brojne bolesti. Istina je puno optimističnija. Namakanje, dizanje tijesta i klijanje smanjuju fitičnu kiselinu. Kuhanje i kraće vrijeme smanjuju oksalate u hrani. U stvarnom životu, teški nedostatak joda izazvan povrćem krstašicama opisan je samo u ortoreksiji, primjerice kod ljudi koji su jeli više od kilograma takvog sirovog povrća dnevno. Normalna konzumacija te grupe povrća, da je i svakodnevna, ne predstavlja rizik po štitnjaču, već korist za naše zdravlje [18]. Siromaštvo, glad i konzumiranje samo jednog tipa namirnica može izazvati manjak nutrijenata, kao što je bio slučaj s kroničnim manjkom cinka zbog prehrane isključivo integralnim žitaricama [4]. U normalnoj, raznolikoj prehrani današnjice, strah od antinutrijenata ne bi trebao biti povod velikom strahu, a pogotovo ne grupama na društvenim mrežama [19] .

Genetski čimbenici mogu pojačati rizik od nedostatka nekih nutrijenata. Vjerojatno je najbolji primjer folna kiselina. Postoje genetske razlike u populaciji u jednom od enzima uključenom u funkciju folne kiseline, MTHFR (metilen-tetrahidrofolat reduktaza). Jedan od oblika nazvan prema genetskom kodu C677T može povećati rizik od manjka folne kiseline i rizik nastanka bolesti poput krvožilnih [20]. Bolesti mogu smanjiti apsorpciju ili povećati potrošnju nutrijenata. Upalne bolesti crijeva, poput Crohnove bolesti, smanjuju apsorpciju velikog broja nutrijenata i gotovo polovica pacijenata ima rizik od njihova manjka [21]. Stanja poput stresa, na primjer, mogu povećati gubitak magnezija [22].

Lijekovi mogu utjecati na manjak nutrijenata. Dugotrajna terapija metforminom može povećati rizik od manjka vitamina B12 ometajući njegovu apsorpciju i suplementacija smanjuje taj rizik [23]. Neki lijekovi mogu povećati izlučivanje (gubitak) nutrijenata, pa tako neki lijekovi protiv povišenog krvnog tlaka mogu povećati gubitak cinka [24].

Dob, odnosno starost čovjeka, itekako utječe na potrebu za nutrijentima. Djeci od devete od osamnaeste godine treba 30 % više kalcija no odraslim osobama [25]. To je doba rasta i intenzivnog metabolizma koštanog sustava i ta je povećana potreba potpuno očekivana. Prosječna potreba žene za željezom u plodnom dijelu života, kad ima menstruaciju, iznosi 18 mg dnevno, a prestankom menstrualnog ciklusa ta potreba pada na 8 mg dnevno [26]. Fiziološka stanja poput trudnoće i dojenja povećavaju potrebu za nekim nutrijentima. Dojilje trebaju gotovo dvostruko više joda od odraslog muškarca, jer aktivno putem mlijeka izlučuju jod [26].